Rad s djecom bazira se na igri... likovnoj igri... ipak ne volim kad roditelji likovnu radionicu nazivaju igraonicom... prije svega, ja sam likovni pedagog, ne teta, odgajateljica koja čuva i zabavlja malu djecu... u likovnu radionicu ne primamo djecu ispod pet godina... ponekad roditelji nazovu da upišu dijete od dvije, tri godine... džizus, gospođo, dajte vašem djetetu još par godina neorganizirane igre... sjećam se jednog dječaka, šest godina, nemaš ga šta vidjeti, sićušan, talent samotako... ali kad bi napravio svoj rad bilo ga je nemoguće uhvatiti... sakrivao se... jednom je istrčao iz radionice i stepenicama na gornje katove, očekivajući valjda da ću ga ja juriti... uhhh, to su nezgodne situacije... dijete je bilo nesocijalizirano i nepripremljeno za odnos učitelj-djeca, premda je bilo u pretškolskoj dobi... iskreno rečeno, meni se s tim ne da zajebavati, premda imam ogromno strpljenje za djecu, za rad, ne jurnjavu... roditelji ponekad pretjeraju kad svom djetetu odabiru aktivnost – ako dijete nije socijalno zrelo da se grupno nečim organizirano bavi, nemoj ga forsirati jer već dogodine ono će možda biti sasvim zrelo i ništa mu neće promaknuti... naše vrijeme jako precjenjuje rano aktiviranje djece u sportove, likovne, glazbene aktivnosti, jezike... to je smiješno i često tragikomično, frustracija i za pedagoge i za djecu i za roditelje... roditelji ponekad hrle da djecu organiziraju, da ih socijaliziraju prije nego je to djetetu prirodno... to je izvor neuroza, moje je mišljenje...

Ovih dana Likovna radionica Art & Hobby u Rijeci obavlja upise na slijedeće tečajeve:

- kreativna radionica za djecu od 5 do 15 godina

- slikanje i crtanje za odrasle,

- tečaj keramike (početni i napredni)

- hobi tečajevi

- tečaj pripreme za umj. škole i akademije

www.likovnaradionica.com

U mene mali (8) crta slobodno... nikad ja njega nisam učila kako se nešto crta... nego sam pustila da se dječja percepcija razvije i sama uobliči neki svoj izraz... zdravi dječji izraz... njegovi su objekti veliki... kompozicija ima širinu... to je donekle u vezi sa slobodom duha koji nastojim u njega razviti... nema stiskanja kod crtanja... kad vidiš sićušne, ukočene oblike kod dječjeg crteža, to je u vezi sa stiskanjem... potiskivanjem dječje igre i slobode na račun urednosti, dopadljivosti i sl. nedječjih stvari...

U mene mali, drugi je razred... u školi iz likovnog nikad nije dobio više od četvorke... često trojku... učiteljici je zbog toga malo neugodno jer zna da sam ja likovnjak... ja nikad nisam pitala zašto, meni je također neugodno, da ona ne pomisli kako joj pokušavam sugerirat' nešto...

Danas je moj mali osvojio prvo mjesto na jednom likovnom susretu... u kategoriji školske djece... ja bijah član žirija... kad vidjeh da se ostali članovi hvataju njegovog rada, a radovi su bili anonimni, šifrirani, povukoh se iz žiriranja za tu kategoriju... velim – u pitanju je moje dijete... ispast će da sam ja navela vodu na svoj mlin... žiri nije briga... ipak je njegov rad izabran – vele – ovo je pravi, zdrav, veseo dječji crtež... izvorna dječja ekspresija... i na duši je profesora da uprav' to potiču... a ne slikarsku dopadljivost koja ne propada dječjem svijetu...

Nastavnici razredne nastave vrlo često su totalno nekompetentni za likovnu kulturu... ovo je moje iskustvo, a radila sam prije po školama...

Radeći s polaznicima u likovnoj radionici, amaterima, često se susretnem sa izjavama kako je neki motiv ružan ili odbojan...

-         ajooj, ne volim mrtvu prirodu! Sve može, samo ne želim boce crtati! Ne, ne, nema šanse da crtam kostur!

Ovo ja nikad nisam razumjela... svaki motiv, ako je likovno zanimljiv, dovoljno  je dobar da se crta... pravi crtač u svemu nalazi izazov... neki motivi, poput mrtve prirode s bocama je likovni standard koji se ne preskače... uglavnom, često razmišljam koliki je udio subjektivnog u doživljaju umjetnosti... vjerujem da što je likovni ukus/vještina na nižem nivou, udio subjektivnog je veći (meni se to baš tako sviđa!)... ova teorija dala bi se razraditi... ali...  J